Još je u trećem stoljeću prije nove ere Arhimed ustanovio da će razina podignute vode odgovarati volumenu predmeta koji uronimo u vodu. Jedino metodom uranjanja predmeta u otopinu možemo biti sigurni da će doći do ravnomjerne pasivizacije svakog i najsitnijeg dijela površine tog predmeta.

Ovo je jako bitno jer ukoliko neki dio predmeta nije kvalitetno zaštićen, odnosno ukoliko nekom dijelu nije obnovljen pasivni sloj na kvalitetan način, to mjesto predstavlja potencijalnu opasnost za pojavu korozije. Kako koroziju lako možemo usporediti sa pojavom dima (a gdje ima dima ima i vatre), jasno nam je koliko je bitno spriječiti mogućnost nastanka i širenja požara odnosno korozije u našem slučaju.

U praksi je često i gora situacija kad se korozija počne pojavljivati na teško dostupnim mjestima (mjestima koja su dostupna samo metodom uranjanja). Budući da u tim slučajevima nastanak korozije uočimo kad je već kasno (odnosno kad se požar već rasplamsao) korozija nam uzrokuje značajne troškove.